Odbrojavanje do prebrojavanja
17/01/2022 10:13|Autor: office@newpressproduction.com|Pregleda: 294 |
|

RTV KIM, 17.01.2022. - Na Kosovu je postalo floskula započinjanje svaku analize ili teksta sa „prošlo je dve decenije od završetka ratnih dejstava“ za kojom, po ustaljenom običaju, slede argumentovane žalopojke o lošem stanju u svim oblastima i dimenzijama života na ovom postkonfliktno užarenom prostoru. Uprkos tome, nemoguće je izbeći zamku ponavljanja, te povodom popisa stanovništva ne zajadikovati kako na Kosovu već četrdeset godina nije održan niti jedan koji je bio regularan, adekvatno sproveden, nebojkotovan i u potpunosti uspešan. Zaista, poslednji valjano sproveden popis održan je daleke 1981. godine, pre ratnih vrtloga i tranzicionih lutanja, koji će, po svemu sudeći, u mnogome predodrediti karakter nastupajućeg popisa na Kosovu.

Poslednji krug popisa, održan 2011. je u značajnoj meri bio bojkotovan od strane pripadnika srpske zajednice. Ne ulazeći u kompleksnost političkih okolnosti koje su uslovile njegovu neuspešnost, nepotpuni rezultati su upotrebljavani kao zvanični, što je za posledicu imalo ograničenja u potpunom uživanju ljudskih prava od strane najbrojnije nevećinske zajednice. Takav pristup ozbiljno se odrazio i u ekonomskom aspektu, te su se npr. opštine sa srpskom većinom suočile sa problemom drastično umanjenih opštinskih budžeta (koji su određivani na osnovu popisanog broja stanovnika). Pri tom se, zahvaljujući neuspelom pokušaju sprovođenja popisa na teritoriji četiri severne opštine 2016. godine, pokazalo da će i sledeći ciklus naići na niz prepreka koji će eventualno onemogućiti ili ograničiti njegovo smisleno sprovođenje.

Pojavom pandemije i odsustvom mogućnosti za sprovođenje bilo kojih aktivnosti koje iziskuju direktan ljudski kontakt, najave o održavanju popisa tokom 2021. godine su se naprosto izjalovile. Uz to, usvajanje predloga zakona o popisu stanovništva i domaćinstava, koji je inače trebalo da bude potvrđen tokom 2020. (po već ustaljenoj praksi da se takvi zakoni usvajaju godinu dana pre početka popisivanja), je odložen. Osim što takav pravni vakuum stvara ozbiljne logističke, pravne, političke i praktične prepreke adekvatnom sprovođenju popisa, predlog zakona obiluje nejasnoćama i nepreciznim, često zbunjivim i kontradiktornim, definicijama i proceduralnim pravilima. Tako predlog ne nudi jasno i precizno objašnjenje o tome ko će moći da učestvuje u popisu, te sa kojim dokumentima će biti verifikovan identitet popisivane osobe. Proizvoljna tumačenja koja mogu proizaći mogu ugroziti proces popisivanja i ograničiti domete u prikupljanju preciznih rezultata sa terena. Osim toga, nije naznačeno da li će raseljena lica (kao „nerezidentno“ stanovništvo) uopšte moći da učestvuju u procesu popisivanja, te sa kojim dokumentima.

Na tragu ovih i mnogih drugih nedostataka koji se mogu pronaći, u predlogu prethodno pomenutog zakona se mogu uočiti naznake problema koji će nastati tokom procesa popisivanja stanovništva i domaćinstava na Kosovu. Obavezna medijska kampanja koja zakonski treba da prethodi početku popisivanja još uvek nije započeta, a sudeći po onim koje se inače sprovode na Kosovu na srpskom jeziku, građani mogu očekivati nepotpune i samo donekle razumljive informacije. Ono što takođe zabrinjava je i da se zvanični Beograd, čija odluka o (ne)učestvovanju može biti od presudnog značaja, još uvek nije izjasnio povodom nastupajućeg popisa. Zabrinutost proizilazi iz činjenice da je Beograd bio i te kako pasivan povodom problema sa kojima su se suočavali pripadnici srpske zajednice na Kosovu, naročito u periodu pandemije. Dovoljno je za primere uzeti vremenski bliske flagrantne primere beogradske inertnosti: ukidanje KS tablica i neodržavanje referenduma o promeni Ustava Srbije na Kosovu. Zvanični Beograd, kao faktor koji ima najveći uticaj na život srpske zajednice na Kosovu, što pre mora da ozvaniči svoj stav povodom učešća Srba na popisu. U suprotnom, bićemo svedoci niza oštrih retoričkih osuda Beograda na stanje stvari koje na terenu sigurno neće ići u prilog kosovskim Srbima, a efekti verbalnih reakcija će, kao i do sada, biti minorni.

Autor ovog teksta zastupa tezu da kosovski Srbi treba da učestvuju na predstojećem popisu. Popis stanovništva nije samo politički proces kako se to često da predstavljati, već izuzetno važan ekonomski, socijalni i demografski osnov za unapređenje života svih građana. Tačno je da je u procesima popisivanja stanovništva u krhkim zemljama poput Bosne i Hercegovine (2013) i Severne Makedonije (2021) etnocentrizam dominirao svim narativima. Diskursi o neophodnostima „dobacivanja broja Bošnjaka do 50% +1“ u BiH i „povećanju broja Albanaca“ u S. Makedoniji štetili su procesu popisivanja i sveli ga na puko „prebrojavanje po torovima“. Sličan rečnik se mogao uočiti i u Crnoj Gori. Nasuprot tome, na Kosovu se o popisu malo šta govorilo, što se zapravo može iskoristiti za pozitivnu i proaktivnu kampanju poziva na učešće u popisu, koja ne bi bila opterećena uplivom nacionalističkih fraza i parola.

Da bi se popis neometano sproveo na Kosovu, te da u njemu ravnopravno učestvuju kosovski Srbi, neophodno je da se ispune sledeći krucijalni preduslovi:

– Beograd bi trebalo da pozove kosovske Srbe da učestvuju na popisu, te da u skladu sa svojim mogućnostima logistički asistira u procesu popisivanja i vrši njen aktivni monitoring kako ne bi došlo do nepravilnosti, a sve u bliskoj saradnji i koordinaciji sa međunarodnom zajednicom i međunarodnim misijama na Kosovu;

– Da se jasnije i nedvosmisleno definiše opseg stanovnštva koji se definiše kao rezidentan, te da se omogući učešće onih koji još uvek ne poseduju kosovska lična dokumenta;

– Da se, u konsultaciji sa predstavnicima raseljenih lica, definišu okvir i uslovi u kojima raseljena lica, ali i povratnici koji u određenim periodima godine ne borave na Kosovu (naročito tokom zimskih meseci), mogu učestvovati u popisu;

– Agencija za statistiku u saradnji sa svim relevantnim subjektima sprovede zakonski obaveznu medijsku kampanju obaveštavanja pripadnika nevećinskih zajednica o svim detaljima popisa na njihovom maternjem jeziku (koji će biti u potpunosti gramatički ispravan i razumljiv);

– Da predstavnici kosovskih Srba, te nevladinih organizacija iz redova ove zajednice, aktivno učestvuju i budu birani za članove Centralne i opštinskih popisnih komisija, kao ključnih tela za praćenje regularnosti odvijanja procesa popisivanja stanovništva i domaćinstava;

– Sav popisni materijal (kao i vodič) da prođe kroz lekturu, a da se pripadnicima nevećinskih zajednica obezbede popisivači koji govore njihovim maternjim jezikom.

Prethodno navedeno treba da služi svrsi konačnog utvrđivanja broja Srba i ostalih građana koji žive na Kosovu. Potpuno prikupljeni podaci doprineli bi adekvatnijem planiranju demografske i ekonomske budućnosti ove zajednice, ali i poboljšali uvid u presek stanja procesa povratka, te posledično njegovom redefinisanju, odnosno prilagođavanju realnosti na terenu i potrebama (potencijalnih i sadašnjih) povratnika. Neučestvovanje na popisu može olako prerasti u argument nacionalističkih struja na Kosovu u prilog smanjivanju i/ili ograničavanju prava dostupnih nevećinskim zajednicama, što je svakao već provejavalo u javnosti kao ideja. Kosovski Srbi su, nažalost, i dalje građani drugog reda te bi, u tom smislu, novi bojkot samo otežao njihov ionako već nezavidan položaj. Sa druge strane, zvaničnoj Prištini je u interesu da Srbi učestvuju na popisu, makar i zbog simbolične važnosti barjaka multietničnosti koji njeni zvaničnici „pronose“ po inostranstvu. Na kraju, EU i ostlali međunarodni činioci treba da podrže proces i omoguće da on protekne u miru i bez nepravilnosti. Učinkovito posredovanje između Prištine i Beograda u definisanju okvira i uspešnom sprovođenju popisa bi se pragmatički moglo predstaviti kao uspeh EU, kojih je u procesu normalizacije odnosa bilo, priznaćemo, nedovoljno.

Kosovskim Srbima preostaje da samo odbrojavaju do dana prebrojavanja. Do tada će, kao i do sada, ostati puki posmatrači i žrtve političkih igara subjekata kosovskog Gordijevog čvora – Brisela, Vašingtona, Beograda i Prištine.

Tekst je napisan u okviru inicijative OPEN koju finansira Kosovska fondacija za otvoreno društvo (KFOS), a doprinos je NVO Aktiv. Stavovi izraženi u njemu pripadaju isključivo autoru i ne predstavljaju nužno stavove KFOS-a.

 


Komentari posetilaca